Svud oko njega, obrisi stijenja i bilja jasni su i oštri, ali sapetih boja: Sunčevi zraci tek počinju da sipe preko brda obraslih šipražjem. U ušima, kao da mu huči zveket hiljada oblutaka koje valja rijeka. Jutarnjom mokraćom đubri čokote prolistale loze. Dvanaest strana: juče je napisao punih dvanaest strana! Širi ruke u razručje, noge u raskoračni stav. Udiše punim plućima i u sebi broji: je’n-dva­-tri, je’n-dva-tri. Povija se i bradom dodiruje koljena. Ispružen je, oslonjen na ruke. Spušta lice do same zemlje; prva kap znoja stapa se sa poslednjom kapi rose. Sunce se podiglo iznad brda. Pobjeda pripada onima koji vjeruju u nju.