Dok autobus, brekćući, ostavlja za sobom stanicu uvijenu u snijeg i žućkastu uličnu rasvjetu, Milan vadi iz džepa jakne čokoladnu bananicu i trpa je u usta, zatim još jednu. S čelom uz prozorsko staklo, prepušta se novom pejzažu: planini obrasloj zlatnim borovima što, pokriveni suvim snijegom, slabašno blistaju pod svjetlošću vedrog zimskog neba. Sačekavši da gladni putnici završe sa svojim sendvičima i hladnim burecima (hladnim burecima, kao stvrdnutim poljupcima sa polaznih stanica, piše Milan, zanesen), vozač gasi svjetlo i utišava radio. Obuzet svojim mini-prosvjetljenjem i pogledom na raskošnu planinu pod sobom, Milan ne može još dugo da zaspi.