Milan udiše duboko. Srećom, pripovijedanje je njegov teren, bez obzira na jezik. Riječi se prvo gomilaju uz trenje i nećkanje, ali ubrzo poteku bez ikakvog napora. Prostije rečenice, na koje se prinudno oslanja, samo pojačavaju utisak istinitosti onoga o čemu govori. On priziva slike svog djetinjstva, slike s mora i planine, s porodičnih putovanja; sliku svog tijela punog modrica i Mirjanine dlanove, okrvavljene nedavno, baš ovog marta, policija, bilo je veoma gusto. Ova zemlja je tako slična Španiji, kaže Eva glasom zabrinutim i toplim. Ista je strast, isti je govor tijela. Ista je, znaš, Milane, ta sklonost ka bratoubilaštvu, ka krvavoj istoriji.