Budi se u zoru, na kauču, kao polomljen. Otvara prozor i posmatra grane dorćolskih topola, u čijim se mnogobrojnim pazusima bijele rastresite grudve polena. Sa Dunava duva pro­ljećni vjetar. Vazduh je i dalje pun biljnog sjemena, koje pada na njegove suzne žlijezde i porađa neprijatan svrabež. Saobraćaj se još uvijek ne čuje. Iz zoološkog vrta dopire zov zarobljenih životinja, ali Milan ne zna da li su to urlici buđenja ili odlaska na spavanje. Vraća se na kauč i zapisuje svoj san. Sve je sigurniji da snovi ne znače ništa. Da nije tako, već bi bio mrtav.