Balša Brković: Samosvjesna i ubjedljiva naracija

Roman Vojislava Pejovića „Život i smrt Milana Junaka“ svojevrsno je književno otkriće. Ovaj autor naime, živi daleko, na drugom kontinentu i daleko je od crnogorske književne scene i njenih poetičkih i djelatnih rukavaca.
Njegovo pismo je neka vrsta književno ubjedljive introspekcije, svođenja računa sa jednim (starim) svijetom, ritualno samoispitivanje, ali i porodična storija, roman o odrastanju, ljubavna priča. Pejović se vješto snalazi u fragmentaciji priče, čime pojačava sugestivnost svoje naracije.
Roman počinje poigravanjem sa postmodernističkim toposima – nije riječ o rukopisu, već o hrpi, punom ruksaku bilježaka, sitnih zapisa, sačuvanih detalja (bisokopske ulaznice, vozne karte, pisma i poruke), tragova jedne lične mitologije – koja je pripadala Milanu Junaku, a koja u vrijeme uragana u Nju Orleansu dolazi u ruke priređivača rukopisa, ljekara koji je posljednji komunicirao sa nesrećnim Junakom.
Tako, iz tekstualnih fragmenata, ali i iz razgovora koje je priređivač vodio sa (anti)junakom romana, kreće rekonstrukcija jedne egzistencije, ali i jedne epohe – vremena raspada nekadašnje SFR Jugoslavije.
Pejović vješto predstavlja poziciju za politiku nezainteresovanog opservatora koji, vjerujući u neke univerzalne principe, jednostavno ne opaža svu kompleksnost i jezoviti pakleni potencijal promjena koje se oko njega dešavaju. On je u svojim problemima – njegova draga se pretvara u neku vrstu Jelene, žene koje nema, drugu dragu gubi jer u jednoj situaciji tipičnoj za devedesete godine ispoljava kukavičluk, a, na pola studija je shvatio da ga hemija zapravo ne zanima. Budući da želi da bude pisac – kreće u ispisivanje storije sa elementima noira, ali i detektivske potrage za drevnim rukopisima (Egipat, Aleksandrijska biblioteka)... Pejović spretno inkorporira ove fragmente u osnovni tok životne naracije svoga junaka ili pripovjedača.
Opet, posebna priča u priči je – porodični tok Pejovićevog romana. Roditelji, sestra, tetke – svi oni imaju svoje dionice u dočaravanju duha vremena, i ispisivanju jedne tople, ali i tragične porodične sudbine.
Pojedine epizode autor vješto naslanja na neke važne i prepoznatljive književne topose – pismo o sahrani Irene, prostitutke iz Hamburga, lijep je omaž sjajnoj priči Danila Kiša, „Posmrtne počasti“, ali ne i jedina ilustracija takvog odnosa prema omiljenoj lektiri.
Pejovićevo pripovijedanje je samosvjesno, razuđeno, književno ubjedljivo. Njegove opservacije o svakodnevici su neurotične, ali i neurotično detaljne, uvijek sa valjanim, suptilnim jezičkim pomjeranjima, a što, sve zajedno, svjedoči da Pejović nije nikakav turista ili hobista u spisateljskom poslu, već istinski pisac, neko od koga, a to dokazuje roman „Život i smrt Milana Junaka“ treba očekivati još zanimljivih i vrijednih knjiga.
Nadalje, Pejović je jedan od novih autora crnogorske književnosti koji potvrđuje njenu novu poziciju – vjerujem da narednih godina treba očekivati još zanimljivih domaćih autora koji žive i stvaraju na drugim kontinentima, od Australije do Kanade, od SAD-a do Južnoafričke republike.... Današnje vrijeme je globalizovalo i književni poziv – a takav proces je toliko sveobuhvatan da ne može zaobići čak ni Crnu Goru.
Upravo iz svih ovih razloga – književna vrijednost, autentičnost, egzistencijalna pozicija autora – čine da je upravo Pejovićev roman idealan za početak jednog novog projekta, nove biblioteke „Vijesti“.
Ova edicija neće izlaziti, kako smo navikli čitaoce, iz nedjelje u nedjelju, nego će, budući fokusirana na savremenu književnost, povremeno, obradovati crnogorske čitaoce i ljubitelje aktuelne književnosti. Pored domaćih pisaca, biće tu i knjiga iz prostora istog jezika, ali i novih prevoda savremene evropske i svjetske književnosti. Jasno, kako bi se još više naglasila tragalačka dimenzija ovakve edicije, odabrano je ime „Uliks“. Ime najvećeg i najodvažnijeg lutaoca helenske mitologije, ali i ime vjerovatno najodvažnijeg romana moderne književnosti, Džojsovog remek-djela.
Uostalom, nijesu li Odisejeva lutanja nešto što na najljepši i najprecizniji način oslikava samu avanturu čitanja. Lutanja kroz beskrajne svjetove...
Zato, budi Uliks čitaoče, jer, kako je pjevao Kavafi, nakon svih lutanja, „mudar kakvim si postao, shvatićeš već što Itake znače“...

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=276676